Zvala se Suzy
Zvala se Suzy, završila je upravo srednju školu, imala je osamnaest godina, dolazila je iz nekog nizozemskog grada i služila se hrpom jezika. Problem koji me je mučio bila je svakodnevna Dragina zajebancija.
– Goedemorgen! – začuli smo ženski glas iza sebe.
Drago, tip iz Senja koji je studirao arhitekturu u Beču, nije se ni osvrnuo dok smo slagali pasoše i upisivali podatke za narodnu policiju, a ja sam naravno slijedio njegov primjer.
– Pogledaj što hoće – rekao je. Nije bio tip koji se dao lako smetati.
– Goedemorgen! Spreekt u diuts? – ponovio je glas i ja sam se polako, kaubojski osvrnuo. Imao sam sedamnaest godina i gotovo tri mjeseca, bio sam recepcioner u kampu u Selcima, bdio sam nad pasošima, tražio najbolja mjesta za šatore, objašnjavao gdje se dobro jede, pije, pleše, jednom riječju bio sam strašno važan. Sunce boje ocvalog suncokreta tog je jutra palilo i žarilo i kad sam se bunovan okrenuo prvo sam ugledao velike tamne naočale, dugu tamnosmeđu kosu, minicu boje prezrele naranče, stamene noge i ozbiljno lice djevojke koja mi se obraćala na nepoznatu jeziku, za koji sam zbog militantnosti izgovora suglasnika pretpostavljao da dolazi s germanskog sjevera.
– Ja, ich spreche ein venig Deutsch. Bitte schon – promrmljao sam uobičajenu frazu.
– Womit kann ich Ihnen dienen? – nastavio sam kao pravi trgovac, jer to smo zapravo i bili. Prodavali smo mjesta za šatore, more, sunce, maglu i koješta drugo.
– Mogen Wij hier kamperen? – nastavila je djevojka, a onda se odmah ispravila.
– Entschuldigen Sie! Ah, Deutsch! Deutsch! Verstehen Sie alles was ich sage?
– Jawohl, ich verstehe fast alles, aber, bitte, sprechen Sie etwas langsamer.
I tako smo se upoznali. Zvala se Suzy, završila je upravo srednju školu, imala je osamnaest godina, dolazila je iz nekog nizozemskog grada i služila se hrpom jezika. Problem koji me je mučio bila je svakodnevna Dragina zajebancija.
– Mali – govorio je – vrijeme je da nešto pofukaš. Kad ćeš ako ne sad. Valjda ne misliš da će ti kakva cura iz razreda ili susjeda dat pičke. Strankinje su najbolje za te stvari, a i nemaš briga, ne moraš se držati za ruke, rodbina te ne ženi, starci te ne gnjave. Drago, koji je mene zvao mali, bio je gotovo za glavu niži od mene. Nabijen dvadesetipetogodišnjak povelika nosa, užasno crn i dlakav po cijelom tijelu, sa šarmantnim i razoružavajućim osmijehom, za mjesec i pol dana postao je legendom. Gotovo svaku veče odlazio je s drugom strankinjom u šumicu iza kampa, a onda se drugog jutra rastezao i preo zadovoljno poput mačka.
– Mali, te poluhipice su duša, kad to jednom prestane zažalit će nove generacije. A ova sinoć, pošteno me izmorila, ali jebi ga nisam ni ja za bacit. O, bože, kako je život lijep, samo da ovo potraje. Nego, ne može proći ljeto a da ti ostaneš junfer. Sredit će to Drago, samo ti slušaj i vjeruj svom prijatelju.
Sa Suzy sam pričao o školi, knjigama, ona se po cijeli dan kupala i sunčala, navečer nekud izlazila i to se ponavljalo. Onda sam ih jedne večeri vidio kako plešu. Nju i Dragu. Bilo mi je smiješno jer je Suzy bila viša od njega, ali su plesali maksimalno pripijeni. Drago nikad nije propuštao priliku. Bio sam s nekim društvom na ljetnoj terasi, dečkima moje dobi koji su vinom i gemištima dokazivali svoju muškost i povremeno bacao poglede prema paru. U jednom trenutku su nestali i ja sam osjetio napad ljubomore. Drugo jutro, Drago i ja smo spavali u istoj sobi, tek što je otvorio oči, počela je priča.
– Mali, a što je dobra ona mala Holanđanka. To ti je, stari moj, prava nacija. Nema tu cile-mile kao s ovim našima, i što je najsmiješnije ti joj se sviđaš, a jebe se sa mnom. Šteta što ga nisam ubio u tom trenutku. Muški sam otpio punih nekoliko tisućinki sekunde, a onda odjurio u kupaonicu. Gledao sam se u ogledalo i govorio sam sebi kakav sam idiot. A onda sam najprije polako, a onda sve jače osjetio nešto u grlu. Veliki dječaci ne plaču, ne plaču, govorio sam sam sebi dok su mi se niz lice slijevale suze.
– Mali, požuri, kasnimo na posao. Ajde, ajde nije to ništa – čuo sam Dragin glas. Stara muška kurva je točno znala kako mi je. Cijeli dan sam bio utučen, mrzovoljan i šutljiv, čak me je i šefica recepcije upozorila da se trebam više smijati. Navečer sam pričao s noćnim čuvarom, nije mi bilo ni do čega. A onda sam u jednom trenutku začuo glas s agresivnim izgovorom suglasnika.
– Goran! Goran! Willst du mit mir heute abend spazieren gehen? No, krasno, baš mi je bilo do šetnje, ali kad sam se okrenuo i vidio je kako se smiješi nestalo je sve moje mrzovolje. Krenuli smo prema maloj gostionici blizu kampa, popili bambus, pričali, a onda me je odjednom primila za ruku. Tako smo se jedno vrijeme držali za ruke i ona me je poljubila nježno, sporo, vlažno, podatno. Kad bi prekidali poljupce da dođemo do zraka, čudno se smiješila. Odjednom smo se oboje digli i krenuli uskom stazom uz obalu. I dalje smo se držali za ruke. Osjećao sam svoje vlažne dlanove, a onda i erekciju. Bilo je to vrijeme kad mi se kurac mogao dignuti i na rupu u stablu bukve. Povremeno smo zastajkivali, ljubili se, a strah u meni od nečeg nepoznatog i željenog rastao je geometrijskom progresijom. Kad smo došli do nekih borića Suzy je sjela. Nastavili smo se ljubiti. Nisam znao kud bi s rukama, bojao sam se dodirnuti je, ona mi je sporo milovala kosu, lice, vrat. Ne znam koliko je to dugo trajalo, kad mi je uzela ruku stavila je u prorez svoje haljine i ja sam je držao za grudi, pokušavajući nešto učiniti. Dodirivao sam bradavice, stezao te kruškaste sise i vjerojatno bez konkurencije dobijao sve Nobelove nagrade za nespretnost.
– Zartlich, zartlich – tiho je šaputala i ja sam pretpostavljao da to znači nježnost. Ali, vraga sam mogao biti zartlich kad me ruke nisu slušale i kad uopće nisam znao gdje se nalazim, a uske pripijene hlače počinjale su pucati po svim šavovima. Temperatura je te večeri u Selcima bila jednaka onoj u središtu sunca, s moga tijela padali su plitvički slapovi znoja, zrak je bio zagušljiv – ja sam umirao. Vrijeme je proticalo brzinom svjetlosti, njezina ruka raskopčavala je moju košulju, a onda, o bože, hlače. Izvadila mi je kurac iz hlača i lagano gore-dolje micala kožicu. Svršit ću, svršit ću urlao je neki meni nepoznat glas u glavi. I dok sam se pokušavao pribrati, ne znajući što trebam raditi Suzy je skinula gaćice i moju ruku sa svojih sisa preselila sebi između nogu. Moja se ruka ukočila, nije znala što joj je činiti. Prvi put sam dirao ženu na mjestu koje sam godinama samo intenzivno sanjao. Taj čudan šumski brijeg, s vlažnim puteljkom u nešto tamno i nepoznato, taj izvor vlažnosti bio je mokar, sklizav, poput dagnje baršunasto mek i posve podatan. Za to vrijeme Suzy mi je i dalje milovala kurac, drugom rukom stezala jaja i ja sam svaki trenutak osjećao da će doći plimni val koji će nas prekriti i odvući u dubinu iz koje neće i ne može biti povratka. I onda sam naglo, više ne mogavši izdržati tu muku, raširio joj noge, polegao na suhe borove iglice i zabio se u pičku snagom koja se skupljala više od sedamnaest godina. I stao se zabijati, zabijati i zabijati. Suzy me vukla sve dublje u sebe, utirala mi nokte u leđa i guzu, dok sam se gurao i gurao želeći je pritisnuti sve više i sve dublje, sve do središta zemlje. Cijelo to vrijeme ljubio sam joj vrat, kosu, lice. Suzy bi na trenutke ruke s mojih leđa i guze preselila na moju kosu čupajući je bolno. Ali nije bilo bola. Bol nije postojao, samo približavanje vrhuncu koji nikako nije dolazio. Suzy se odjednom izvila ispod mene, snažno me pritisla o zemlju, opkoračila, i nabila se na kurac, a onda stala vrtjeti guzom kao pomahnitala. Naše dahtanje prelazilo je u sve jače krikove i kroz svijest mi je prošla misao da ovo što radimo stvara preveliku buku i da nas se sigurno čuje u radijusu od Senja do Rijeke. Da će svaki tren doći neki ljudi i narodna milicija, da će nas razdvojiti. No, ništa se od toga nije dešavalo. Nisam vladao sobom, a Suzy se i dalje vrtila i nabijala stenjući dok sam ja sad gotovo urlao potpuno opijen. Iznad sebe gledao sam to, do prije pola sata, lijepo lice kako se grči, lice potpuno izobličeno, kosu mokru od znoja slijepljenu oko glave. Njene su ruke razdirale moja prsa dok sam joj stezao stražnjicu. A potom, sto tisuća godina poslije, osjetio sam srh koji je počinjao u leđnoj moždini, širio se cijelim tijelom i u tom su trenutku eksplodirala sva nuklearna skladišta ovoga svijeta. Suzy je pala na mene posve mokra. Dugo su, dugo, mirovala dva mlada tijela, jedno ponad drugog, još uvijek dahćući poput maratonskih trkača. Bože, svršio sam u ženi.
– Dank u, dank u, dank u zee – šaputala mi je u uho, a ja sam mislio ako netko treba biti zahvalan onda sam to u svakom slučaju ja, a ne ona. Ne znam koliko smo tako nemoćni i polumrtvi ležali, ljubili se, šaputali svašta na različitim jezicima.
– Ik heb honger, ik heb dorst – govorila je, a i ja sam bio gladan i žedan. Obukli smo se i zagrljeni uputili se prema kampu. Došavši do recepcije ugledali smo Dragu koji se smijao. Meni je bilo prilično neugodno.
– Mali, sutra se radi, i kompa, promijeni i hlače i košulju. Zacrvenio sam se i tada prvi put na svjetlu vidio košulju i hlače pune zemlje i smeđih borovih iglica. Suzy se nasmiješila, poljubila me i otišla u svoj šator. Do njenog povratka u Holandiju stalno smo bili zajedno, a ja sam svake večeri saznavao sve više i više. Noć prije odlaska poševili smo se posljednji put. Kad smo se vratili u kamp na recepciji je bio mali crno bijeli televizor. Gomila ljudi buljila je u ekran dok su slike prikazivale Edwina Aldrina i Neila Armstronga kako se svemirskim brodom Apollo 11 spuštaju na Mjesec.
– Dođi, pogledaj, ljudi na Mjesecu – vikao je gotovo izbezumljeno naš noćni čuvar. – Upravo sam bio tamo – rekao sam zagrlivši Suzy.
Preporučujemo da pogledate i sledeće:
